U Bosni i Hercegovini politička odgovornost često počinje tek onda kada javnost otkrije ono što je trebalo biti objašnjeno mnogo ranije.

Najnoviji primjer je slučaj Denisa Zvizdića, čija je supruga tražila i dobila novac od KJKP „Pokop“, a zatim ga vratila nakon što je slučaj dospio u javnost. Autorica kolumne taj slučaj poredi s ranijim primjerom Edina Forte i njegovog zahtjeva za isplatu poslaničkog paušala.

Od „proceduralne greške“ do vraćanja novca

Forto je 2019. godine, dok je bio premijer Kantona Sarajevo i delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH, zatražio isplatu poslaničkog paušala od 630 KM mjesečno.

Problem je bio u tome što je istovremeno javno zagovarao ukidanje takvih paušala profesionalnim zastupnicima koji već primaju platu.

Nakon što je javnost saznala za zahtjev, Forto je prvo govorio o proceduralnoj grešci, a potom priznao da je znao šta potpisuje i poručio da je pogriješio.

Takav obrazac posebno iritira građane: novac se uzme, javnost reaguje, novac se vrati, a sve se pokušava završiti izvinjenjem.

Da li ista pravila važe za sve?

Upravo je to suština problema.

Običnom građaninu teško bi bilo dovoljno reći da je napravio grešku i jednostavno vratiti novac. Postavila bi se pitanja odgovornosti, namjere i posljedica.

Kod političara se, međutim, često stvara drugačiji standard.

Ako se novac vrati tek nakon što slučaj postane javan, ostaje pitanje: da li je vraćanje novca dokaz odgovornosti ili samo posljedica toga što je javnost saznala šta se dogodilo?

Javni novac nije privatni novčanik

Problem nije samo u pojedinačnim slučajevima.

Autorica ukazuje i na širi sistem u kojem se javni novac distribuira kroz različite budžetske mehanizme, uključujući otpremnine, budžetske rezerve i druga primanja funkcionera.

Posebno problematičnim smatra korištenje javnih sredstava bez dovoljno transparentnih kriterija, gdje građani često tek naknadno saznaju kome je novac dodijeljen i zašto.

Građani od političara ne očekuju samo da poštuju zakon. Očekuju i viši nivo odgovornosti, posebno kada raspolažu novcem koji nije njihov.

Jer javni novac nije ničiji privatni novčanik.

I možda je upravo zato najveći problem kada političar ne vidi ništa sporno u tome da uzme ono što mu formalno može biti dostupno, iako je prethodno od drugih tražio da takva prava budu ukinuta.

Na kraju ostaje jednostavno pitanje:

Da li je nešto moralno samo zato što je novac vraćen nakon što je javnost otkrila cijelu priču?