Na današnji dan, 5. augusta 1995. godine, poginuo je brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine Izet Nanić, legendarni komandant 505. viteške bužimske brigade 5. korpusa Armije RBiH i jedan od najistaknutijih vojnih zapovjednika iz perioda odbrambeno-oslobodilačkog rata.
Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, kao drugi od sedam sinova Rasime i Ibrahima Nanića. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je završio Srednju vojnu školu i Vojnu akademiju. Kao oficir bivše JNA službovao je u Kragujevcu, ali je početkom 1992. godine napustio vojsku i vratio se u Bosnu i Hercegovinu kako bi učestvovao u organizaciji odbrane svoje domovine.
Po povratku u Bužim organizovao je Štab Teritorijalne odbrane, a kasnije osnovao 105. bužimsku udarnu krajišku brigadu, iz koje je nastala čuvena 505. viteška bužimska brigada. Pod njegovim vodstvom formirane su i elitne jedinice “Hamza” i “Gazije”, koje su učestvovale u najtežim borbenim zadacima.
Nanić je predvodio brojne uspješne vojne operacije, među kojima se izdvajaju Ćorkovača, Munja ’93, Breza ’94 i druge akcije koje su imale veliki značaj za odbranu Krajine. Posebno se isticao hrabrošću, vojničkim znanjem i brigom za svoje saborce, zbog čega je uživao veliko poštovanje među vojnicima.
Za izuzetnu hrabrost i doprinos odbrani Bosne i Hercegovine, 14. augusta 1994. godine odlikovan je najvećim ratnim priznanjem Armije Republike BiH – ordenom “Zlatni ljiljan”. Nakon pogibije, 1998. godine posthumno mu je dodijeljen i Orden heroja oslobodilačkog rata, te je unaprijeđen u čin brigadnog generala.
General Nanić poginuo je 5. augusta 1995. godine tokom operacije u okviru koje su jedinice 5. korpusa Armije RBiH krenule u proboj iz pravca Ćorkovače prema Dvoru na Uni, s ciljem spajanja s Hrvatskom vojskom tokom operacije “Oluja”. Ubijen je u neprijateljskoj zasjedi, samo nekoliko sati prije nego što su se bosanske i hrvatske snage spojile kod Tržačkih Raštela, čime je nakon više od 1.200 dana deblokiran Bihaćki okrug.
Posebno mjesto u sjećanju građana zauzimaju njegove posljednje riječi zapisane u ratnom dnevniku, noć prije pogibije:
“Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti. I ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!”
Tri decenije nakon njegove pogibije, ime generala Izeta Nanića ostaje simbol hrabrosti, požrtvovanosti i odbrane Bosne i Hercegovine. Njegovo vojničko naslijeđe i danas se spominje kao primjer odlučnosti, časti i predanosti domovini.