Dalija Šejndlin povukla je snažnu paralelu između odnosa dijela srbijanskog društva prema osuđenom ratnom zločincu i načina na koji se danas u Izraelu govori o ratu u Gazi.

Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i reakcije koje su uslijedile u Srbiji i entitetu Republika Srpska izazvale su brojne reakcije širom regiona.

Među onima koji su analizirali prizore nakon njegove smrti je i izraelska politička analitičarka Dalija Šejndlin, koja je u listu „Haaretz“ povukla veoma snažnu paralelu između odnosa dijela srbijanskog društva prema Mladiću i aktuelnog stanja u Izraelu.

Šejndlin podsjeća da je Mladić bio komandant Vojske Republike Srpske te da je 2017. godine pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju osuđen za genocid i druge ratne zločine počinjene nad Bošnjacima.

Ipak, nakon njegove smrti mogli su se vidjeti prizori u kojima ga dio građana Srbije i Republike Srpske i dalje veliča.

Upravo je to, prema riječima Šejndlin, u njoj izazvalo posebno snažan osjećaj.

„Vidjela sam jezivu budućnost Izraela“

Šejndlin navodi da je iz Tel Aviva, posmatrajući reakcije nakon Mladićeve smrti, umjesto iznenađenja osjetila „jezivu bliskost“.

Ona se pita kako je moguće da dio srbijanskog društva, tri decenije nakon završetka rata, i dalje nije spreman u potpunosti odbaciti zločine povezane s Mladićem.

U svojoj analizi zatim povlači paralelu s ratom u Gazi i načinom na koji izraelsko društvo danas posmatra postupke vlastite države.

„Svijet se pitao kako Izrael može prihvatiti ono što radi u Gazi već tri godine. Odgovor Srbije djelovao je poput gledanja u duha budućnosti samog Izraela“, navodi Šejndlin.

Njeno pitanje ide još dalje.

Kako će Izraelci za nekoliko decenija gledati na današnje političke i vojne lidere?

Šta će biti s Netanjahuom za 30 godina?

Šejndlin postavlja pitanje da li bi se moglo dogoditi da Izraelci za trideset godina Benjamina Netanjahua slave kao heroja odbrane, na isti način na koji dio srbijanskog društva danas veliča Mladića.

Posebno spominje i Joava Galanta, nekadašnjeg izraelskog ministra odbrane, kojeg povezuje s politikom vođenja rata u Gazi.

Prema njenom tumačenju, problem nije samo u pojedincima nego i u načinu na koji društva vremenom mogu početi opravdavati postupke vlastitih lidera.

Šejndlin upozorava da smrt osuđenog ratnog zločinca sama po sebi ne znači da su nestale posljedice njegovih djela.

Suljagić: „Moj život ide dalje“

U svojoj analizi Šejndlin prenosi i reakciju Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica i preživjelog genocida.

Nakon Mladićeve smrti Suljagić je poručio da se nije želio baviti onim što je opisao kao „gnusobu“ koja je umrla u pritvorskoj jedinici UN-a.

Umjesto toga, kako je napisao, pomagao je svojim kćerkama, čitao im priče pred spavanje i uspavao ih.

„Moj život ide dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao“, njegova je poruka.

Šejndlin prenosi i riječi kosovskog intelektualca Vetona Suroija, koji je podsjetio na Mladićeve ratne zločine i činjenicu da su ga vlasti Srbije godinama štitile od međunarodne pravde.

„General Mladić nastavlja živjeti“

Suroi je poručio da Mladićeva smrt ne znači kraj ideologije koja ga je učinila simbolom dijela društva.

Njegovo tijelo je, kako je rekao, možda položeno u kovčeg, ali „general Mladić nastavlja živjeti“.

Upravo taj fenomen zabrinjava Šejndlin – činjenica da društva mogu decenijama nakon zločina stvarati herojski narativ oko ljudi odgovornijih za masovno nasilje.

Lekcija koju Izrael mora naučiti

Iz iskustva Bosne i Hercegovine Šejndlin izvlači i poruku za izraelsko-palestinski sukob.

Ona podsjeća da međunarodna zajednica tokom rata u BiH nije čekala da zaraćene strane prvo izgrade međusobno povjerenje kako bi se pokušao zaustaviti rat.

Prema njenom mišljenju, ni u izraelsko-palestinskom sukobu ne bi trebalo čekati da se stvore idealni uslovi za mir.

Rat, okupacija i ubijanja, kako navodi, moraju prestati odmah.

Istovremeno, Šejndlin upozorava da srbijansko društvo nije homogeno i podsjeća na mlade u Novom Sadu koji su uklanjali plakate s Mladićevim likom uz poruke poput „Zlikovac, a ne heroj!“

„Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama?“

U završnici svoje analize Šejndlin postavlja pitanje koje, prema njenom mišljenju, nije važno samo za Izrael i Srbiju.

Ona upozorava da se ljudi koji su nekada bili žrtve mogu, u određenim okolnostima, pretvoriti u počinioce nasilja, posebno kada politički lideri strah i osjećaj ugroženosti koriste kako bi opravdali svoje poteze.

Zato postavlja pitanje koje bi, smatra, svako društvo trebalo sebi postaviti:

Kako prepoznati zločinca kada se pojavi među vama, u vaše ime i u ime vaše djece – i kako znati da ste iskorišteni prije nego što bude prekasno?

Upravo u tome Šejndlin vidi najveću lekciju koju Izrael može izvući posmatrajući iskustvo Bosne i Hercegovine i reakcije na smrt Ratka Mladića.