Kapiten nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Edin Džeko uoči nastupa na Svjetskom prvenstvu objavio je jedno od najemotivnijih obraćanja u svojoj karijeri. Na poznatoj platformi The Players’ Tribune napisao je “Pismo djeci Bosne i Hercegovine”, iskrenu životnu ispovijest u kojoj je govorio o ratnom djetinjstvu, snovima, porodici, fudbalu i ljubavi prema domovini.
Džeko je na početku poručio djeci da nikada ne odustaju od svojih snova.
“Želim da vam kažem nešto važno. Ništa nije nemoguće. Baš ništa. Mi imamo sreću što smo Bosanci i Hercegovci”, napisao je Džeko.
Prisjetio se početka rata i dana kada je kao šestogodišnji dječak zajedno s porodicom bio prisiljen skrivati se od granata i snajpera tokom opsade Sarajeva.
“Ne volim pričati o životu za vrijeme opsade Sarajeva, ali važno je da biste shvatili kako je stvarno bilo. Imao sam šest godina kada je sve počelo. Sjećam se prvih sirena, mama bi me zgrabila i sakrili bismo se iza komode za cipele.”
Nakon što je njihova kuća postala nesigurna za život, porodica se preselila kod djeda i nane.
“Bio je to mali stan od četrdesetak kvadrata, a nas petnaest spavalo je na podu.”
Posebno se prisjetio dana provedenih uz društvene igre dok su vani odjekivale eksplozije.
“Često smo igrali Monopol. Nismo bili sretni niti smo mogli uživati. S vana su se čule sirene i granate, ali na nekoliko minuta mogli smo zaboraviti rat i biti samo djeca.”
Govoreći o svakodnevici tokom opsade, opisao je kako su stanovnici Sarajeva morali satima čekati vodu i nositi pune kante na više spratove zgrada bez lifta i struje.
“Nije bilo hrane dovoljno. Naši roditelji su rizikovali živote da nam nešto obezbijede za jelo. Ponekad bi s neba padali humanitarni paketi. Puter od kikirikija tada nam je imao okus najbolje hrane na svijetu.”
Džeko priznaje da danas, kada gleda ratove širom svijeta, osjeti isti grč u stomaku.
“Rat nije imao nikakvog smisla. Toliko nevinih ljudi je ubijeno. Zbog čega? Zbog novca, moći i ega. Danas kada na vijestima vidim rat bilo gdje u svijetu, osjetim mučninu.”
Nakon završetka rata nije ni sanjao da će postati profesionalni fudbaler.
“Nisam razmišljao o tome da budem fudbaler. Sve je bilo srušeno i spaljeno. Samo sam nastavio igrati jer sam volio fudbal.”
Veliku ulogu u njegovom razvoju imao je otac, kojeg opisuje kao svog najvećeg heroja.
“Moj otac radio je kao dostavljač hljeba i kolača, ali je uzimao pauze kako bi me vozio na treninge. Uvijek mi je govorio da budem dobar čovjek i da poštujem sve ljude jednako.”
Otkrio je i kako je kao dječak obožavao legendarnog ukrajinskog napadača Andriy Shevchenko.
“Italija mi je djelovala kao zemlja iz bajke. Nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana tamo igrati. Jedan trener me čak prozvao Ševa jer sam bio plav i zabijao puno golova.”
Sa 19 godina napustio je Bosnu i Hercegovinu i otišao u Češku.
“Kada sam stigao u Teplice rekao sam sebi da moram raditi više od svih ostalih ili će me poslati kući.”
Taj put ga je kasnije odveo do VfL Wolfsburg, Manchester City, AS Roma i najvećih evropskih stadiona.
“Za mene su platili 25 hiljada eura. Dvije godine kasnije prešao sam u Wolfsburg. Poslije sam igrao za Manchester City za 37 miliona eura. Odrastao sam u ratu, a odjednom sam živio u bajci.”
Poseban dio pisma posvetio je historijskom plasmanu Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo 2014. godine.
“Nakon utakmice protiv Litvanije ljudi su preskakali zidove i utrčavali na teren. Pogledao sam oko sebe i pomislio: Bože dragi, ovi ljudi nisu normalni.”
Tada je ugledao svog oca kako šepa prema njemu.
“Pitao sam ga šta mu je. Rekao mi je da je povrijedio nogu kada je skočio preko ograde. Samo smo se zagrlili i plakali zajedno.”
Jednako emotivno opisao je i novi plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo kroz baraž protiv Italije.
Dok je zbog povrede ramena sjedio na klupi tokom izvođenja penala, nije mogao gledati odlučujuće trenutke.
“Samo sam slušao buku sa tribina. Kada je Esmir krenuo izvoditi odlučujući penal, selektor je došao do mene. Zagrlili smo se, zatvorili oči i samo slušali.”
Nakon što je lopta završila u mreži uslijedila je eksplozija emocija.
“To je bio najčudniji zvuk u mom životu. Kada smo shvatili da smo prošli, samo sam pogledao u nebo i vrištao. Mala Bosna i Hercegovina opet je na Svjetskom prvenstvu.”
Pred kraj pisma Džeko je priznao da godine ostavljaju trag.
“Imam četrdeset godina. Leđa bole kada ustaneš iz kreveta. Ponekad moraš uzeti lijekove protiv bolova. Ali svaki put kada izađem na teren osjećam se kao dijete.”
Najemotivniji dio ostavio je za kraj obraćajući se djeci Bosne i Hercegovine.
“Ja igram za svoj narod. Igram za dječake i djevojčice sa sarajevskih ulica. Igram za sve kulture i religije koje čine moju zemlju prelijepom.”
Potom je poslao poruku koja je dirnula hiljade ljudi širom svijeta:
“Nema veze živite li u Sarajevu, Rimu ili St. Louisu. Nema veze jeste li muslimani, katolici, pravoslavci ili Jevreji. Nikada ne zaboravite odakle dolazite. Vi ste Bosanci i Hercegovci. Svijet je vaš.”
Pismo je završio jednostavnim riječima:
“Volim vas sve. Vaš Edin.”