data-nosnippet>
Politička scena Bosne i Hercegovine već godinama funkcioniše po obrascu koji SNSD i HDZ koriste gotovo bez izuzetka – postavljanje maksimalističkih zahtjeva kako bi se kroz pregovore došlo do ustupaka koji se kasnije predstavljaju kao kompromisna rješenja.
Takva strategija posebno je vidljiva u nastupima SNSD-a i predsjednika ove stranke Milorada Dodika. Nakon ostavke visokog predstavnika Christiana Schmidta, iz vrha SNSD-a sve češće stižu zahtjevi za poništavanje svih odluka koje su visoki predstavnici donosili tokom proteklih decenija.
Iako je jasno da je takav scenarij praktično nemoguć, politički cilj nije ukidanje kompletne ostavštine OHR-a. Fokus je prije svega na odlukama koje direktno pogađaju interese SNSD-a, uključujući zakonska rješenja koja su dovela do političkih i pravnih problema za Dodika i njegove saradnike.
Sličan model koristi i HDZ BiH. U javni prostor periodično se vraća priča o trećem entitetu, iako je svima jasno da za takvu ideju ne postoji realna politička podrška. Međutim, insistiranjem na tom zahtjevu otvara se prostor da izmjene Izbornog zakona i način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH budu predstavljeni kao umjeren i kompromisan prijedlog.
Ipak, kada se posmatraju konkretni rezultati, SNSD je u proteklim godinama imao više uspjeha od HDZ-a. Dok su zahtjevi Dragana Čovića vezani za izborno zakonodavstvo uglavnom ostali bez konačnog epiloga, Dodik je u više navrata uspijevao ostvariti političke ustupke ili smanjiti međunarodni pritisak prema svojoj stranci.
Nasuprot tome, stranke koje se predstavljaju kao probosanske uglavnom nastupaju iz defanzivne pozicije. Njihova politika najčešće se svodi na odbranu postojećih principa i odbijanje prijedloga SNSD-a i HDZ-a, bez pokušaja da same nametnu političku inicijativu.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je u bosanskohercegovačkoj politici moguće ostvariti ozbiljnije političke ciljeve bez podizanja pregovaračkih uloga i stvaranja dodatnog pritiska na međunarodne aktere. Dosadašnja praksa pokazuje da oni koji traže najviše često na kraju dobiju barem dio onoga što žele, dok oni koji se fokusiraju isključivo na odbranu postojećeg stanja rijetko ostvaruju značajnije političke dobitke.