Nedavni napadi na energetske i vojne ciljeve na Bliskom istoku otvorili su pitanje koje sve više zabrinjava zapadne vojne stručnjake – kako je Iran uspio postići izuzetnu preciznost svojih balističkih raketa?
Udari na LNG postrojenja u Kataru, kao i na američku vojnu opremu u Saudijskoj Arabiji, sugeriraju da Teheran raspolaže znatno naprednijom tehnologijom nego što se ranije pretpostavljalo.
Analiza satelitskih snimaka industrijskog grada Ras Laffan pokazala je da su iranske rakete pogodile izuzetno osjetljive dijelove LNG infrastrukture. Posebno su precizno uništeni toplinski izmjenjivači – ključne komponente u procesu pretvaranja plina u ukapljeni oblik.
Riječ je o najvažnijim i najteže zamjenjivim dijelovima sistema, što dodatno potvrđuje da nije riječ o slučajnim pogocima.
Sumnje u slučajnost dodatno su oslabile nakon što je jedna iranska balistička raketa precizno pogodila američki avion za rano upozoravanje u bazi Prince Sultan Air Base. Pogođen je upravo dio letjelice u kojem se nalazi radarski sistem, što ukazuje na izuzetno precizno navođenje.
Zapad ih je godinama podcjenjivao
Prema procjenama stručnjaka, Zapad je godinama potcjenjivao iranske sposobnosti – i po broju projektila i po tehnološkom nivou.
Iran je svoje rakete, poput modela Fateh, dugo predstavljao kao visokoprecizno oružje, ali su te tvrdnje često smatrane propagandom. Ipak, još 2021. godine analize Međunarodni institut za strateške studije upozoravale su da je povećanje preciznosti raketa jedan od ključnih prioriteta Teherana.
Kako funkcioniše preciznost raketa?
Osnova preciznosti balističkih raketa leži u tzv. inercijskoj navigaciji. Ovaj sistem mjeri ubrzanja u svim pravcima – naprijed, nazad, gore, dolje i rotacijski – čime raketa može odrediti svoju poziciju bez oslanjanja na vanjske signale.
Dok su se ranije koristili mehanički sistemi, danas se primjenjuju laserski senzori koji registruju i najmanje promjene kretanja. Zahvaljujući toj tehnologiji, preciznost može biti manja od 100 metara čak i kod interkontinentalnih projektila, a na kraćim udaljenostima i znatno bolja.
Zanimljivo je da je riječ o tehnologiji koja je danas široko dostupna – slični senzori koriste se i u modernim automobilima, a Iran ih može nabavljati putem međunarodnih tržišta, uključujući Kinu.
Korekcije putanje i „pametni“ završni udar
Nakon lansiranja, rakete dodatno koriguju svoju putanju. I najmanje greške na početku leta mogu se s vremenom povećati, pa se tokom leta vrše stalne prilagodbe.
Te korekcije mogu se vršiti putem satelitske navigacije ili pomoću tzv. zvjezdanih senzora, koji koriste položaj zvijezda za orijentaciju izvan atmosfere.
Ključna razlika dolazi u završnoj fazi leta. Neke iranske rakete mogu manevrirati pri ulasku u atmosferu zahvaljujući pokretnim upravljačkim površinama.
Pretpostavlja se i upotreba radarskih sistema za prepoznavanje cilja, koji stvaraju trodimenzionalnu sliku terena i upoređuju je s unaprijed pohranjenim mapama. Na taj način projektil može prepoznati specifične objekte – poput industrijskih postrojenja ili skladišta goriva – i precizno ih pogoditi.
Decenije razvoja i međunarodna saradnja
Iranski raketni program vuče korijene još iz 1980-ih godina, kada je zemlja tokom rata s Irakom bila u nepovoljnom položaju. Tada započinje intenzivan razvoj i saradnja sa Sjeverna Koreja, koja prema procjenama traje i danas.
Stručnjaci smatraju da je ta saradnja dublja od odnosa koje Iran ima s Rusija ili Kina. Primjer toga su rakete tipa Horamšar, koje se temelje na sjevernokorejskim dizajnima poput Musudana (BM-25), a nedavno su korištene u napadima na udaljene ciljeve.