Sve češće suše, visoke temperature i pad prinosa otvaraju pitanje koje postaje sve važnije za Bosnu i Hercegovinu.

Šta radimo s poljoprivrednim zemljištem?

Dok se građevinske površine šire, klimatski rizici pokazuju koliko će očuvanje kvalitetnog zemljišta biti važno za buduću proizvodnju hrane.

Na ovaj problem upozorava prof. dr. Sabrija Čadro s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Prema njegovoj analizi, ljeto 2026. godine pokazalo je koliko su BiH i njena poljoprivreda ranjive na kombinaciju dugotrajnog nedostatka padavina i visokih temperatura.

Tokom juna, jula i augusta u Bihaću je palo 99,1 milimetar padavina. To je 64,1 posto manje od prosjeka.

Mostar je zabilježio svega 72,7 milimetara padavina, odnosno 60,3 posto manje od prosjeka.

U Tuzli je palo 123,8 milimetara, što predstavlja deficit od 54,8 posto. Sarajevo je bilo 30,3 posto ispod prosjeka, dok je Livno zabilježilo 13,8 posto manje padavina.

Istovremeno, temperature su dostizale ekstremne vrijednosti.

U Mostaru je izmjereno 42,8 stepeni, u Bihaću 41,3, Tuzli 39,3, Sanskom Mostu 38,4, Sarajevu 37,2, a Livnu 36 stepeni.

Čadro upozorava da kombinacija visokih temperatura i manjka padavina posebno teško pogađa zemljište.

Visoke temperature ubrzavaju isparavanje i povećavaju potrebe biljaka za vodom. Istovremeno, tlo ima sve manje mogućnosti da zadrži potrebnu vlagu.

Problem predstavljaju i dugi periodi bez kiše.

U Tuzli je period bez agronomski značajne kiše trajao 24 dana. U Mostaru je trajao 22 dana, u Bihaću i Sanskom Mostu po 21, Sarajevu 20, a Livnu 16 dana.

Čadro naglašava da nije važno samo koliko kiše padne, već i kada ona padne.

Nakon dugotrajne suše, intenzivni pljuskovi ne moraju automatski značiti oporavak zemljišta. Ako je tlo suho, zbijeno ili degradirano, voda može brzo oteći površinom.

To povećava rizik od erozije, bujičnih poplava i klizišta, dok u zemljištu i podzemnim vodama ne ostaje dovoljno vode.

Upravo zbog toga posebno se otvara pitanje prenamjene poljoprivrednog zemljišta.

Čadro upozorava da se jednom izgrađeno poljoprivredno zemljište praktično više ne može vratiti u stanje u kojem može proizvoditi hranu.

Zbog toga, kako ističe, odluke o prenamjeni ne bi trebalo posmatrati samo kroz trenutnu ekonomsku korist.

Gubitak kvalitetnih poljoprivrednih površina u budućnosti može dodatno povećati pritisak na domaću proizvodnju hrane i zavisnost od uvoza.

Čadro upozorava i na potrebu uspostavljanja sistema ranog upozoravanja i upravljanja rizikom od suše.

Takav sistem trebalo bi povezati s hidrometeorološkim službama, vodnim agencijama, civilnom zaštitom, ministarstvima, poljoprivrednim savjetodavnim službama, javnim zdravstvom, energetikom, univerzitetima i ljudima na terenu.

Među mogućim mjerama navodi se povećanje organske materije u zemljištu, pokrivanje tla, plodored, reducirana obrada, izbor kultura i sorti otpornijih na sušne uslove, efikasnije korištenje vode, prikupljanje kišnice i obnova degradiranog zemljišta.

Suša tako više nije samo pitanje poljoprivrede.

Ona sve ozbiljnije otvara pitanje koliko ćemo kvalitetnog zemljišta sačuvati za proizvodnju hrane i kako ćemo se pripremiti za klimatske rizike koji već utiču na svakodnevni život.