Sahrana Ratka Mladića ponovo je otvorila bolna pitanja o odnosu prema ratnim zločinima, žrtvama i odgovornosti društva da se suprotstavi njihovom veličanju.

Sahrana pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ne može se posmatrati samo kao privatni čin porodice. Kada se osoba osuđena za genocid i najteže ratne zločine pokušava predstavljati kao heroj, dok se njegove žrtve ponovo guraju u tišinu, takve poruke prestaju biti samo privatna stvar i postaju poruka cijelom društvu.

Posebno zabrinjava činjenica da se u Srbiji i dalje pronalaze načini da se ratni zločinac predstavlja kao simbol nacionalnog ponosa, dok se počinjeni zločini relativizuju, a žrtve i njihove porodice ostavljaju po strani.

Porodica ima pravo tugovati za preminulim članom, ali to ne može biti opravdanje za veličanje njegovih zločina. Granica između privatne žalosti i javne glorifikacije mora biti jasna.

Istovremeno, pitanje je i gdje je Evropa. Godinama stižu izjave o „zabrinutosti“, oprezna saopćenja i diplomatske formulacije, ali u situacijama kada bi morala biti jasna i principijelna, reakcije često izostanu.

Takva šutnja nije neutralnost. Ona može dodatno ohrabriti relativizaciju zločina i poslati pogrešnu poruku onima koji pokušavaju mijenjati činjenice o prošlosti.

Žrtvama ne trebaju prazne fraze. Potrebni su im istina, dostojanstvo i jasna osuda zločina. Genocid u Srebrenici nije pitanje političkog stava niti jedna od „verzija historije“. Isto važi i za zločine počinjene širom Bosne i Hercegovine.

Ratko Mladić nije heroj. On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac, čiji su zločini iza sebe ostavili hiljade žrtava i porodica koje i danas nose posljedice.

Ako Evropa zaista želi stati iza vrijednosti koje javno proklamuje, onda to mora pokazati upravo u najtežim trenucima – kada treba stati uz žrtve, a ne kalkulirati s onima koji veličaju njihove egzekutore.

Jer šutnja pred glorifikacijom zločina nije neutralnost. Ona je uvreda za žrtve, njihovo dostojanstvo i sjećanje na hiljade nevino ubijenih.