Washington promijenio taktiku prema Teheranu, a novi napadi mogli bi ugroziti pomorski saobraćaj i energetske tokove u cijelom regionu

Američki napadi na iranske naftne tankere predstavljaju novu fazu pritiska Washingtona na Teheran. Nakon godina sankcija i ekonomskih mjera, Sjedinjene Američke Države sada su direktno napale plovila povezana s izvozom iranske nafte.

Takav potez mogao bi dodatno otežati Iranu prodaju ključnog energenta, ali istovremeno otvara i mnogo ozbiljnije pitanje – hoće li Teheran odgovoriti napadima na američke interese, energetsku infrastrukturu ili pomorski saobraćaj u regiji.

Tankeri postali direktne mete

Američke snage su 5. septembra onesposobile dva iranska tankera u blizini otoka Harg i Jaska, dok je treći tanker uništen u Omanskom zaljevu.

Prema navodima američke Centralne komande (CENTCOM), plovila su bila dio višemilijarderske mreže koja je podržavala Iransku revolucionarnu gardu i njene regionalne partnere.

Napadi su uslijedili nakon iranskih balističkih napada na američke pomorske snage. Američka strana navodi da u tim napadima nije bilo američkih žrtava.

Komandant CENTCOM-a, admiral Bred Kuper, poručio je da je Washington spreman Teheranu nametnuti još veći ekonomski trošak.

Međutim, značaj posljednjih udara nije samo u gubitku tri broda.

Mnogo važnija je činjenica da su sama plovila postala direktne mete, što predstavlja značajnu promjenu u dosadašnjoj američkoj strategiji prema Iranu.

Iran sve više pod pritiskom

Iranski izvoz nafte već se nalazi pod velikim pritiskom.

Podaci o kretanju brodova pokazuju da je utovar iranske sirove nafte u augustu pao na oko 220.000 do 255.000 barela dnevno. U julu je ta količina iznosila oko 740.000 barela dnevno, dok je Iran prije sukoba izvozio i gotovo dva miliona barela dnevno.

Sedmicama nijedan značajniji teret iranske sirove nafte nije uspio stići do Kine kroz Hormuški moreuz.

Dio nafte zbog toga je ostao u plutajućim skladištima unutar Perzijskog zaljeva.

Teheran je godinama razvijao različite načine zaobilaženja zapadnih sankcija, uključujući promjene zastava brodova, netransparentne vlasničke strukture, manipulacije sistemima za praćenje i prebacivanje nafte s jednog plovila na drugo.

Međutim, takve metode pružaju mnogo manje zaštite ukoliko sami tankeri postanu mete vojnih napada.

Najveća opasnost tek prijeti

Posljednji događaji povećavaju rizik da se sukob proširi na energetsku infrastrukturu i pomorski saobraćaj širom Perzijskog zaljeva.

Hormuški moreuz posebno je važan za svjetsko tržište energije, jer kroz njega prolaze ogromne količine nafte i ukapljenog prirodnog plina.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati posljednjih godina razvijaju alternativne izvozne pravce kojima mogu djelimično zaobići Hormuz. Ipak, oni ne mogu u potpunosti nadomjestiti normalan promet kroz ovaj strateški prolaz.

Posebno su izloženi Kuvajt i Irak, koji u velikoj mjeri zavise od pomorskog transporta kroz područje Hormuza.

Čak i bez novih direktnih napada na energetsku infrastrukturu, veća nesigurnost mogla bi povećati troškove osiguranja, transporta i pomorskog saobraćaja.

Američka strategija tako nosi veliki rizik.

Napadi na tankere mogu dodatno oslabiti iranski sistem izvoza nafte, ali istovremeno povećavaju mogućnost da Teheran odluči uzvratiti udarima na energetske tokove svojih protivnika.

Pitanje više nije samo koliko će Iran izgubiti zbog napada na svoje tankere, već hoće li Washington uspjeti povećati pritisak na Teheran, a da pritom ne izazove širi sukob koji bi mogao ugroziti snabdijevanje energijom u cijelom Perzijskom zaljevu.