Kolumna pod naslovom “Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko” izazvala je veliku pažnju javnosti jer se bavi načinom na koji se u dijelu regiona govori o ratnim zločinima i odgovornosti njihovih počinilaca. Autor kroz snažnu poruku upozorava da se individualna odgovornost za najteže zločine ne smije relativizirati niti prebacivati na druge.
U tekstu se ističe da se posljednjih dana, nakon vijesti o teškom zdravstvenom stanju Ratka Mladića, ponovo otvorila rasprava koja se, umjesto na sudski utvrđene činjenice, često pretvara u pokušaje mijenjanja historijskog narativa i umanjivanja odgovornosti za zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Autor naglašava da je Ratko Mladić pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred međunarodnim sudom zbog genocida u Srebrenici, progona, ubistava, terorisanja stanovništva Sarajeva i drugih ratnih zločina počinjenih od 1992. do 1995. godine. Podsjeća da su presude donesene nakon višegodišnjih sudskih postupaka, saslušanja stotina svjedoka i analize obimne dokumentacije, zbog čega predstavljaju pravno utvrđene činjenice.
Posebno se kritikuju pokušaji da se odgovornost za ratne zločine zamagli ili prebaci na neodređene pojedince, uz poruku da se ne može govoriti o “nekome drugom” kada postoje pravosnažne presude koje jasno utvrđuju ko je odgovoran za komandovanje i izvršenje pojedinih zločina.
Autor upozorava da društva koja ne prihvataju sudski utvrđene činjenice rizikuju da ostanu zarobljena u prošlosti. Ističe kako suočavanje s istinom, ma koliko ona bila teška, predstavlja jedan od ključnih preduslova za izgradnju trajnog mira, međusobnog povjerenja i pomirenja među narodima.
Kolumna se osvrće i na aktuelne pokušaje predstavljanja Ratka Mladića kao heroja ili žrtve, ocjenjujući da takvi narativi vrijeđaju porodice hiljada ubijenih i nestalih te dodatno produbljuju podjele u društvu. Autor smatra da zdravstveno stanje osuđenika ne može promijeniti činjenice koje su utvrđene pred međunarodnim sudovima niti izbrisati odgovornost za počinjene zločine.
Zaključuje da poštivanje sudskih presuda i priznavanje historijskih činjenica nije pitanje političkog opredjeljenja, već osnovni preduslov za vladavinu prava i izgradnju društva koje će budućim generacijama ostaviti istinu umjesto revizionizma. Zato, kako navodi, odgovornost za ratne zločine treba imenovati jasno i bez pokušaja relativizacije, jer samo tako postoji mogućnost iskrenog suočavanja s prošlošću.