U Memorijalnom centru Kamičani kod Kozarca danas je održana komemoracija povodom Dana sjećanja na žrtve ratnog zločina s elementima genocida u Prijedoru i dolini rijeke Sane. Nakon komemoracije klanjana je kolektivna dženaza i obavljen ukop pet identificiranih žrtava ubijenih tokom 1992. godine.
Ovogodišnja komemoracija bila je posvećena logoru Trnopolje, jednom od tri prijedorska logora osnovana u maju 1992. godine. Tokom obilježavanja poručeno je da kultura sjećanja predstavlja dug prema žrtvama, ali i opomenu budućim generacijama na posljedice ratnih zločina, etničkog progona i negiranja zločina.
Posljednji smiraj danas su pronašli Azmir Hajrudin, koji je sa 24 godine bio najmlađa žrtva ovogodišnje dženaze, Hase Omić, Adem Hopovac, Jusuf Jelečević i Muhamed Cerić. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na više lokaliteta, među kojima su Kruhari, Ljubija, Sanski Most i Čarakovo. Neki od njih ekshumirani su još 1997. godine, ali je identifikacija trajala gotovo tri decenije.
Istraživač zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava te zaposlenik Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Mujo Begić podsjetio je da je logor Trnopolje formiran 26. maja 1992. godine odlukom tadašnjeg Kriznog štaba Srpske opštine Prijedor, zajedno s logorima Omarska i Keraterm.
Prema njegovim riječima, kroz Trnopolje je prošlo oko 23.000 bošnjačkih i hrvatskih civila, uglavnom žena, djece i starijih osoba, koji su bili zatočeni u izuzetno teškim i neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, pitke vode, higijene i osnovnih uslova za život.
Begić je istakao da je Trnopolje bilo mjesto masovnih deportacija, sistematskog zlostavljanja i teških ratnih zločina. Posebno je naglasio da su žene i djevojčice bile izložene seksualnom nasilju, dok su mnoge od njih odvođene iz logora i ubijene.
Govoreći o ulozi logora, naveo je da je Trnopolje služilo i kao mjesto iz kojeg su hiljade ljudi prisilno deportovane vozovima, autobusima i kamionima s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s područja Prijedora.
Begić je ukazao i na manje poznatu činjenicu da su zatočene žene i djeca korišteni kao sredstvo pritiska na muškarce zatočene u logorima Omarska i Keraterm, kako bi se spriječio svaki pokušaj otpora ili bijega.
Na kraju je pozvao građane da posjećuju mjesta stradanja i njeguju kulturu sjećanja, ističući da se samo čuvanjem istine i sjećanja može odati počast žrtvama i spriječiti da se slični zločini ikada više ponove.